Postoje značajne razlike izmeđuParni kotlovi s niskim sadržajem dušikai obični kotlovi. Osnovne razlike leže u tehnologiji izgaranja, pokazateljima emisije i radnim zahtjevima. Osim toga, kompatibilni su s različitim politikama zaštite okoliša i ne mogu se jednostavno međusobno zamijeniti.
Najvažnija razlika je koncentracija dušikovog oksida (NOₓ). Obični kotlovi usvajaju relativno tradicionalne metode izgaranja, s emisijom NOₓ koja obično prelazi 400 mg/m³, što otežava ispunjavanje trenutnih strogih ekoloških standarda. Nasuprot tome, kotlovi s niskim-dušikom mogu kontrolirati emisije unutar raspona od 30-80mg/m³ optimiziranjem strukture izgaranja (kao što je postupno izgaranje i recirkulacija dimnih plinova) ili korištenjem tehnologije izgaranja s potpunom mješavinom, u potpunosti u skladu s lokalnim ekološkim zahtjevima.
Njihov dizajn sustava izgaranja također se razlikuje. Plamenici parnih kotlova s niskim-dušikom su precizniji, zahtijevaju preciznu kontrolu omjera mješavine zraka-goriva i temperature izgaranja kako bi se smanjilo stvaranje NOₓ na visokim temperaturama. S druge strane, plamenici običnih kotlova imaju relativno jednostavnu strukturu, fokusirajući se na toplinsku snagu sa slabom kontrolom nad preciznošću izgaranja.
Nadalje, postoje razlike u operativnim troškovima i primjenjivim scenarijima između ta dva. Parni kotlovi s-niskim sadržajem dušika imaju višu početnu nabavnu cijenu, ali mogu pomoći u izbjegavanju ekoloških kazni, a neke regije za njih nude ekološke subvencije. Obični bojleri imaju niže troškove nabave, ali se više ne mogu koristiti u područjima sa strogim ekološkim propisima. Iz dugoročne- perspektive, parni kotlovi s niskim sadržajem dušika prikladniji su za scenarije koji zahtijevaju neprekidni rad, kao što su industrijska proizvodnja i grijanje, te su prema smjernicama politike postali glavni izbor.
